Mirna, „staro normalna“ subota, ’19 godine, ni po čemu drugačija od svih drugih subota koje optimistično podmazujemo jakom turskom kafom u cik jutra.

Baš ovako bih opisala dan u kojem me je „snašao“ NLP. Kažem „snašao“, jer svaki drugi izraz bi bio tek štura slika svih mjesta koje smo On i ja vidjeli, puteva kojima smo protutnjali i osjećaja koja smo proživjeli.

…Ako me sjećanje i amigdala još uvijek dobro služe, poslije 489 dana u godini pod maskom vakcina i globalno pandemijskog raspoloženja.

Oprostite na manjku vjerodostojnog svjedočenja.

Oprostite na manjku tačnih prikaza svih relevantosti.

Oprostite na manjku objektivnog u subjektivnom doživljaju mene.

Ovo je samo moj mali film o velikim stvarima koji su se zbile.

Zdravo Svjetlana, ja sam NLP

Muk.

Kome još može pasti na um ideja da me poslije tri godine poznanstva pozove da subotu provedem sa nekolicinom nepoznatih osoba kako bi razgovarali o MENI, o mojim mislima i ciljevima…?

Zamisli samo.

Tu ni galaksijski vodič za introverte ne bi mogao da pomogne.

Osvrnem se od svojih misli i nastavim popunjavati kalendar sa rokovima, projektima i strategijama i drugim ovozemaljskim pošastima.

Niotkuda.

Kreće autoimuna rekacija duboko zadirljivih misli i pitanja „A šta ako…“,  „a kada bih samo probala…“ Pregrijavanje, critical error i sistem je pao.

Moj lični firewall je srušen.

Zdravo NLP, ja sam…………

Interna priprema

Ja sam..

Ja sam…

Ja sam Svjetlana.

Ovdje sam da…

Želim da…

Bože mili, u šta sam se uvalila i na šta će ovo da liči…

Stvarni događaji

I MODUL: Pripremljena Svjetana na svojoj stolici, koju je odamah po ulasku jasnim pogledom pikirala, briljira pričom o NLP principima i reprezentativnim sistemima o kojim je toliko čitala i pisala.

Ovo će biti mačiji kašalj.

Ovo mi dođe kao Potjera. Ja sam lovac.

Kako je samo bezrazložno osiona ta Svjetlana bila, ta Svjetlana koja je naizgled imala sve domine posložene. Ta mimikrija je nedugo potrajala.

Prva domina je pala!

II MODUL: 

Ovo je bio trenutak kada sam izašla iz zečije rupe samo da bih shvatila da sam ja u suštini jedan usplahireni ZEC. Zec koji skače neumorno od cilja do cilja, ne osvrćući se puno na kakvom putu se nalazi niti gdje se uputio.

On skače kako bi skakao.

On žuri kako bi stigao tamo.

Tamo negdje, tamo daleko, tamo se ne vidi.

Trebalo je naučiti trik i uhvatiti tog zeca i naučiti ga sve ono što je mislio da zna.

Danas je to SMART zeko (zečica da budemo rodno korektni) koji skače do svojih ciljeva na putu ka svom svetioniku.

Ovo je bio modul kada smo se NLP i ja upoznali.

Znate, jedan od onih trenutaka kada ste oboje sigurni da se razumijete.

A mi smo se itekako pratili i usaglasili.

Šta bi se desilo ako (NE)MORAŠ…

Ovo pitanje mi je postavila Danijela na jednom modulu koji mi je razotkrio još jedan nepoznat kontinent u svijetu mene.

Moja rekacija: Šta bi se desilo ako ne moram? Moram da razmislim.

Moranje je bila moja mantra.

Sve što radim i sve što treba da uradim – ja sam morala da MORAM.

Ovaj obrazac neophodnosti bio je kao vazduh koji dišem.

Moram završiti ovo do večeras.

Šta bi se desilo ako staneš i nastaviš sutra?

Novi dan i nova previranja po sjećanjima.

Jedno sam posebno urezala u moju memo karticu.

Prije 20 godina doživjela sam nezgodu na biciklu, možda prije potpuni krah koji me je poslao u bolnicu na 11 dana i 6 mjeseci intenzivnih terapija. Taj nemili doživljaj je u mojoj glavi bicikl pretvorio u najstrašniji košmar, troglavo čudovište kojeg sam se užasavala i u isto vrijeme ignorisala.  

Čuda postoje i čuda se dešavaju kada radiš na sebi.

Na fotografiji se nalazi Svjetlana, decembra 2019. godine koja je poslije kruga izuzetnosti i bioskopa, izašla da se nonšalantno provoza na biciklu po snijegu i najvećem kijametu.